/IZNAJMILA SAM KUĆU NA MORU I U NJOJ SA PORODICOM ŽIVJELA GODINU DANA: Veću noćnu moru ne mogu ni da zamislim!

IZNAJMILA SAM KUĆU NA MORU I U NJOJ SA PORODICOM ŽIVJELA GODINU DANA: Veću noćnu moru ne mogu ni da zamislim!

Da li sanjate da se preselite na obalu mora i uživate u “radu na daljinu”? Pročitajte iskustvo ove žene, možda promijenite mišljenje

“Maštala sam o bijeloj kućici skrivenoj u sjenci starog drveća, na ivici puste plaže. Stazica od starih dasaka vodi direktno preko pješčane plaže do mora. Talasi prave onu njihovu karakterističnu buku, dok na nebu galebovi prave krugove. Pored kuće su dvije stare solice i drveni sto. Suprug i ja pijemo kafu i uživamo. More je toplo i možete se kupati kad poželite,” počela je ispovijest za Bright side jedna žena.

“Prvih 30 godina svog života sam provela pored Baltičkog mora. Izdaleka je more bilo impresivno, ali kada priđeš shvatiš da je stvarno prljavo i veoma hladno.

Željela sam da živim pored mora gdje možeš da se kupaš kad poželiš. Kada sam dobila priliku, preselila sam se u toplije krajeve. Odabrala sam mali grad i nadala se životu u raju, u kući iz snova.

Cijena našeg sna:

Pošto nismo mogli da kupimo kuću, odlučili smo da je iznajmimo. Cijene su bile sumanuto visoke. Čekali smo da prođe sezona pa smo tražili nešto povoljno. Na kraju smo uspjeli da nađemo dom sa malim popustom s obzirom da smo planirali da ostanemo duže. Kuća je bila udaljena 100 metara od plaže i imala je verandu kakvu možeš da poželiš. Međutim, zbog visoke cijene zakupa, morali smo da štedimo na svim ostalim troškovima.

Rad u raju

Iako nam je posao bio takav da smo mogli da radimo od kuće, u ovom raju je bilo veoma teško da se koncentrišeš. Računari su bili puni pijeska i prašine, a mozak jednostavno nije mogao da radi gledajući u more.

Tada sam shvatila da gledanje u more opušta, ali ne inspiriše za rad.

Kupanje i uživanje

Kada smo došli u ovaj raj imala sam ideju da ću, svako jutro, prije kafe i doručka, da plivam u moru. Međutim, lijenost je bila jača. Razmišljala sam: “Zašto da sada ustajem i idem da se kupam, kad mogu poslije posla ili poslije ručka?” Ali došla sam do toga da sam samo jednom nedeljno plivala. Kada su me prijatelji pitali koliko često se kupam u moru, nisu mogli da vjeruju kada sam im rekla da je to samo jednom nedeljno.

Izgled

Kosa mi je izgledala užasno. Boja je blijedila od vode i sunca, pa sam morala da se farbam svakih 15 dana. Isto tako, odjeća nam je bila blijeda i puna soli. Kupaći kostim je ličio na krpu nakon samo mjesec dana provedenih ovdje. So i sunce su uzimali svoj danak.

Odustala sam od nošenja naočara za vid, jer sam ih svako dva minuta morala brisati od kapljica vode. Prešla sam na sočiva, ali mi je morska voda toliko nadražila oči da sam izgledala kao da plačem – stalno!

Vlaga i buđ

Kad smo došli, kuća je bila svježe okrečena. Međutim, nakon par mjeseci buđ se širila velikom brzinom. Hlor nije pomagao pa smo morali da koristimo jača sredstva da se riješimo ove napasti. Sve je prekrila buđ: od pastičnih igračaka, odjeće do računara koji su hrđali.

Tek tada su nam rekli da moramo računare da držimo u posebnoj sobi sa uključenom klimom koja isušuje vazduh.

Turisti

Nikad ništa nisam imala protiv turista, ali ovde je bilo stvarno mnogo ljudi stalno. Bilo je perioda od par nedelja kada je plaža bila prazna, ali uglavnom je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

U gradu je sve bilo podređeno turtistima: u prodavnicama loša hrana za velike pare (bez dobrog povrća i voća), restorani su imali paprene cijene, a kulturnih dešavanja skoro da i nije bilo.

Plastika u moru

Poslije oluje, more bi na plažu izbacilo sve i svašta. To su bile tone plastičnih flaša, čaša i drugog otpada. More je bilo prljavo. Bilo je sasvim nemoguće plivati pored te plastike, pa smo dane provodili skupljajući smeće koje bi more izbacilo.

Ljekari i učitelji

Život na moru prija zdravlju, ali i na moru se desi da se razboliš. Međutim, ako živiš u gradiću na moru, imaš izbor od dva ljekara koji obično liječe turiste. O školi i vrtiću da i ne govorim. Toga uopšte nije ni bilo, pa smo bili primorani da djecu vozimo do većeg grada.

I najčudnije od svega – umorili smo se od vječnog ljeta. Nedostajala su nam ostala godišnja doba. Nismo mogli da trpimo vječito lejto pa smo se preselili u jedno mjeste koje je bilo udaljeno od planina 200 kilometara, a od mora 400 kilometara. Kada smo vidjeli sneg, bili smo oduševljeni … čitavih 20 minuta!

Život na moru nas je naučio da stvarno pazimo šta želimo, jer želje mogu da nam se ostvare.”

(Stil.kurir.rs)