/Priča ovog mladog oca će vas ganuti do suza: ‘Kad pobijedim rak, bit ću još bolji čovjek’

Priča ovog mladog oca će vas ganuti do suza: ‘Kad pobijedim rak, bit ću još bolji čovjek’

Zagrebački arhitekt Marko Babić, koji se u 30. godini suočio s dramatičnom dijagnozom, za Gloriju otkriva kako ga uz suvremenu medicinu liječe vlastiti optimizam, ljubav prema kćerima i životnoj partnerici, kolektivna podrška njegove virtualne zajednice te – veganska prehrana.

Kad je u rujnu prošle godine doznao da boluje od Ewingovog sarkoma, rijetkog oblika raka kosti koji je metastazirao, zagrebačkom arhitektu i marketinškom stručnjaku Marku Babiću u sekundi se promijenio cijeli svijet. U tom je trenutku njegova životna partnerica Tina bila u petom mjesecu trudnoće s drugim djetetom, kćerkici Tonki bile su dvije i pol godine, a on je vodio veliki marketinški projekt za tenisku akademiju Ivana Ljubičića.

No, nakon prvog šoka, Marko je odlučio da bolest neće prihvatiti kao grčevitu borbu za život, nego kao putovanje – jednu etapu života koja mu daje priliku da postane bolji čovjek. Snagu za svaki korak davala mu je obitelj, ali i više od 15.000 pratitelja na njegovom Instagramu s kojima dijeli dogodovštine, izmjenjuje savjete i šali se na račun opake bolesti.

Prošlog tjedna dobio je sjajnu vijest – pretrage su pokazale da je pet ciklusa kemoterapije, koliko je dosad prošao, dalo odličan rezultat. Povukle su se četiri od pet metastaza, a primarnom tumoru znatno se smanjila aktivnost.

“Pokazalo se da jako dobro reagiram na terapiju, no prognozama se ne zamaram. Idem dan po dan, korak po korak, do svog konačnog cilja – izlječenja. Veliki sam pozitivac, optimist i ekstrovert. Kad sam najboljoj prijateljici Emi rekao da imam rak, sanjala je neobičan san: mene kao dječaka koji dugo pada u provaliju, no padne na trampolin koji ga ponovno odbaci uvis. Kad mi je teško, zamislim tu sliku i vjerujem da će se ostvariti”, kaže Marko za Gloriju.

image


Sve je počelo bolovima u lopatici

Njegovi problemi sa zdravljem započeli su u travnju prošle godine, kada je počeo osjećati bolove u desnoj lopatici. Bio je uvjeren da je riječ o upali živca zbog previše sjedenja i rješavao to masažama. Kad mu se u srpnju na prsima pojavila kvrga promjera dva-tri centimetra, pomislio je da se ukliješteni živac opet “probudio” jer mu je maserka davno prije rekla da su lopatica, prsa i ruka povezani. Nije obraćao pažnju na to i s obitelji je otišao na more.

image

“Vratili smo se krajem kolovoza i ja sam na treći kat u zgradi bez lifta nosio gomilu teških kofera. Pretjerao sam pa me lopatica počela strašno boljeti, toliko da sam morao otići na Hitnu. Ironija je što se inače užasavam bolnica i dok nisam obolio od raka, više puta sam se u bolničkom okruže­nju onesvijestio od nelagode. Recimo, kad sam išao prijatelju u posjet ili kad sam Tinu pratio na ginekološki pregled. Znači, zaista je jako boljelo kad sam odlučio ići na Hitnu. Tamo su mi napravili rendgen i ustanovili da ništa nije slomljeno, ali mi je liječnik rekao da preporučuje citopunkciju. Tada sam se prvi put štrecnuo”, prisjeća se Marko.

Tjedan poslije planirali su putovati u Za­dar, odakle je Tina rodom, a kako je njezin otac li­ ječnik, Marko je zaključio da će biti najjednostavnije obaviti pretrage dok su tamo.

“Bila je nedjelja predvečer kad je punac na­­zvao da mi kaže rezultate, baš sam šetao s Ton­­kom i našim jazavčarom Bepom šumicom. Kad mi je rekao da je tvorevina maligna i kako njegovi kolege misle da je sarkom, bio sam šokiran. Prvo sam pomislio: ‘Ne mogu se sad raspasti, tu je Tonka’. Krenuli smo kući, a ja sam se pitao kako da kažem Tini i je li ju tata već nazvao. Pokazalo se da nije i kad sam joj rekao: ‘Imam rak’, samo smo se zagrlili i počeli oboje plakati. Ona se ne­­vjerojatno hrabro nosi sa svime što nas je snašlo. Stavila je sebe u drugi plan i ogromna mi je podrška”, govori Marko.

Njihova ljubav započela je tijekom studija arhitekture, na kojem su bili u istoj grupi. Marko se u međuvremenu pronašao u marketingu, dok Tina vodi vlastitu tvrtku za uređenje interijera Studio Tinel. On je, kaže, oduvijek bio sanjar, a ona realistica pa se odlično nadopunjuju.

image

“Za razliku od Marka, ja nisam toliko pozitivna, imam dobre i loše dane, no on me uči da nema smisla strahovati unaprijed. Često se dogodi da Marko mene tješi kad me uhvate crne misli. Fascinantna je njegova snaga”, kaže Tina.

Poseban je izazov bio reći Tonki za tatinu bo­lest. Trebalo joj je objasniti da je Marko više ne može nositi i da mora često ići u bolnicu.

“Dvanaestog dana od prvog ciklusa kemoterapije počela mi je opadati kosa. Objasnio sam Tonki da je doktor rekao da je moram obrijati i kako ću sada biti njezina “beba ćelavica”. Nekoć nam je omiljena igra bila da je podignem u zrak na svojim nogama dok ležim. Govorili smo da “radimo avione”. Kad mi Tonka danas kaže: “Tata, moraš ozdraviti da možemo opet raditi avione”, u meni se probudi dodatna snaga. Zato ću si, kad ozdravim, istetovirati avion za Tonku i svjetionik za Luce, našu drugu kćer, koja se rodila krajem godine. Luce nosi simboličko ime – ona je naše malo svjetlo u tami. Bio sam na porođaju i kad nam je stigla, rasplakao sam se kao dijete, toliko su me preplavile emocije”, priznaje Marko, koji je u međuvremenu potpuno promijenio životne navike.

image


Sokovi, smoothieji, orašasi plodovi

Prema savjetu nutricionistice, koja je i sama prošla borbu s rakom, prešao je na vegansku prehranu. Jutro počinje s dvije čaše cijeđenih sokova – jednu od agruma, a drugu od cikle, mrkve i jabuke. Do popodne popije čak četiri do pet litara smoothieja od voća. Za ručak jede variva od leće, slanutka ili graha, a za večeru voćne salate, orašaste plodove ili varivo. Cilj te dijete je, kaže, olakšati probavu i smanjiti kiselost organizma, jer ona pogoduje razvoju tumora. Također, svako jutro se naizmjence tušira toplom pa hladnom vodom, nakon čega slijedi suho četkanje radi čišćenja limfnog sustava i rješavanja toksina. Jednom do dva puta tjedno ide u saunu, a meditira kad osjeti potrebu.

Kad je doznao dijagnozu, cijela se obitelj iz stana u centru Zagreba preselila k Markovim roditeljima u Gajnice. Odrastao je u skladnoj obitelji: otac Miro i majka Đurđa zajedno vode obiteljsku tvrtku, a starija sestra Iva bavi se razvojem proizvoda i menadžmentom.

“Jako sam blizak sa svojima, a ovo nam nije prvi susret s opakom bolešću. Prije pet godina moja majka Đurđa se izborila s rakom dojke pa je jako emotivno reagirala kad je doznala za moju dijagnozu. Mama je slična meni, vrlo optimistična i hrabra. Roditelji nam puno pomažu, kuhaju, rade smoothieje… A s nama su i Ivan i Aida Ljubičić, koji su se u teškom trenutku pokazali kao pravi prijatelji. Njima je najvažnije da ozdravim, a ja jedva čekam povratak na posao. Oni su divni ljudi koji su nam velika potpora”, otkriva Marko, kojem puno znači i njegova, kako kaže, “Instagram obitelj”.


Pisanje kao terapija

Jako ga veseli svaki lajk, komentar, sav­­jet… Krajem listopada počeo je pisati o bolesti, a nakon što je objavio fotografiju na kojoj stoji pored grafita “Nisam više bolestan”, broj pratitelja skočio mu je s tri na 15 tisuća. Kad mu je teško, kaže, podigne ga ta kolektivna pozitivna energija.

image

“Puno pišem, to mi je svojevrsna terapija. Mnogi pratitelji me pitaju hoću li napisati knjigu, a ja ozbiljno razmišljam o tome. Ne doživljavam se kao žrtva bolesti. Ljudima koji su u sličnoj situaciji predlažem da na rak gledaju kao na priliku da postanu bolji ljudi, a ne kao na opciju za kraj. Trenutačno je preda mnom nekoliko mogućnosti, od transplantacije koštane srži do operacije ili zračenja. Uskoro ću se, u dogovoru s liječnicima, morati odlučiti za jednu od njih. No, ja kad pomislim na budućnost, vidim lijepe stvari. Da putujemo, uživamo u životu, da smo kao obitelj iz ovoga izašli jači, bolji, bliskiji. Ispred nas je mnogo toga lijepog, a na nama je da izvučemo pouku i naučimo cijeniti ono što imamo”, kaže Marko Babić.

gloria.hr